„Djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (1 Iv 3,1). Nerijetko smo puta pročitali i čuli te riječi i stoga nam se čini da je riječ o nečemu što je izrazito važno za naš život kao kršćana. Ipak, budući da smo toliko puta čuli da smo djeca Božja, ta nam sintagma može djelovati izlizanom i ispraznom. Nadalje, možda je slučaj da se izraz „djeca Božja“ ponekad koristi na neprimjeren način i nekvalificirano, pa odlučujemo nazivati Božjom djecom samo one koji su djeca Božja po milosti, ali nikako po stvorenosti.[1] Međutim, čak i ako se izlizanim i nepromišljenim korištenjem te sintagme umanjila njezina snaga i dubina, svejedno je istina da smo zaista djeca Božja. No što znači biti dijete Božje? Što znači biti dijete Božje po stvorenosti, a što biti dijete Božje po milosti?
Na koji su način svi ljudi djeca Božja?
Prvo, budući da smo stvoreni na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,27; 5,1–2; 9,6)—a slikom se Božjom nazivamo po onome čime nadilazimo sve životinje, odnosno po umnosti, razumnosti i voljnosti (usp. STh. I, q. 3, a. 1, ad 2um)—, sva su ljudska bića doista Njegova djeca pozvana upoznati i ljubiti Ga. Bog nas je stvorio, nastavlja nas održavati u postojanju i daje nam moć djelovanja. On je taj koji nam daje bivstvovanje, život, razumijevanje, osjećanje i, uostalom, sve naše sposobnosti. Promišljajući o tome da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, dolazimo do spoznaje da nismo kozmička siročad osuđena besciljno lutati svijetom, puki rezultat prirodnih sila i zakona, već smo željeni od Boga, odnosno bili smo u Božjemu planu i misli od vječnosti. Ovdje valja primijetiti da Bog samim stvaranjem očituje svoju ljubav: „Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao?“ (Mudr 11,24–25). K tomu, spoznaja naše stvorenosti otkriva naš duboki odnos s cjelokupnim čovječanstvom: budući da smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku, svi smo braća i sestre, djeca jednoga Boga, Oca sviju. On je krajnji cilj našega postojanja kojega smo pozvani upoznati i ljubiti, čak i ako ga neki ljudi ne prepoznaju ili odbacuju ovu stvarnost.
Djeca Božja po milosti
Međutim, naša nas vjera uči da naš identitet kao posinjene Božje djece nadilazi naravni poredak, u kojemu smo Njegova djeca jednostavno po tome što nas je stvorio. Upravo je taj uzvišeniji oblik sinovstva omogućio Vječni Sin koji je ušao u ljudsku povijest: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14) podavši „onima koji ga primiše … moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego—od Boga“ (Iv 1,12–13). Naime, kao što napominje sv. Toma Akvinski, time što se vječni Sin Božji utjelovio „primamo posinstvo po sličnosti Njegovu naravnom sinovstvu“ (STh. III, q. 3, a. 5, ad 2um). Štoviše, Anđeoski naučitelj ističe da čovjek nikada ne bi mogao „zamisliti, razumjeti, niti od Boga tražiti da postane čovjek i da čovjek postane Bog te sudionik božanske naravi. No to se ipak ostvaruje u nama po njegovoj moći, a sve to po Utjelovljenju njegova Sina“ (In Eph. 185).
Mi tako po sakramentu krštenja primamo milost po kojoj postajemo „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4), djeca Božja u i po Isusu Kristu, koji je Sin Božji po naravi. Stoga smo, u poretku milosti, djeca Božja, „ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi“ (Rim 8,16–17). Razmatrajući ovo otajstvo, produbljujemo svoje razumijevanje Božjega plana: nije nas stvorio samo da bismo ga priznali kao vrelo i uvir našega postojanja, kao izvor bitka, istine i dobrote, kao Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga, već nas je stvorio kako bismo ga spoznali kao Oca punoga ljubavi, dragoga Prijatelja i našega Ljubljenoga. Bog nas uzdiže iznad našega naravnog stanja, pozivajući nas da sudjelujemo u Njegovu božanskom životu, da spoznamo Boga kako Bog samoga sebe spoznaje, da ljubimo Boga kako Bog samoga sebe ljubi. Tako zajedno sa sv. Ivanom kličemo: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (1 Iv 3,1)!
Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Međutim, ovaj poseban identitet posinjene Božje djece, koji smo stekli po sakramentu krštenja, povlači za sobom veliko dostojanstvo. Sjetimo se samo riječi sv. Leona I. Velikoga: „Upoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo! Postao si ‘dionik božanske naravi’ (2 Pt 1,4). Ne padaj nedostojnim življenjem u staru niskost. Sjeti se kojoj si Glavi i kojemu tijelu ud. Spomeni se da si odvojen iz vlasti tame i prenesen u Božje svjetlo i kraljevstvo.“ To dostojanstvo proizlazi ne samo iz toga da smo stvoreni, željeni, otkupljeni i voljeni od Boga već još više i iz toga što smo po krštenju osim sinovima i kćerima Božjim postali i Njegov hram, odnosno hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 3,16; 6,19). Ako je pak Bog već intimno prisutan u nama u naravnome poretku, koliko je još dublje i intimnije prisutan u nama po poretku milosti! Stoga, prepoznati da smo „hram Boga živoga“ (2 Kor 6,16), odnosno da je sâm Trojedini Bog odlučio nastaniti se u našoj nutrini, naglašava našu neizmjernu vrijednost i dostojanstvo te nas obvezuje da svoj hram ne kaljamo grijehom i da poštujemo dostojanstvo drugih. K tomu, ova nas istina potiče da pomognemo našim bližnjima dosegnuti krajnju svrhu njihova postojanja i da izbjegavamo djela koja narušavaju njihov identitet kao Božje djece.
S velikim dostojanstvom dolazi i velika odgovornost
Ipak, s velikim dostojanstvom dolazi i velika odgovornost. Kao djeca Božja pozvani smo biti „savršeni kao što je savršen Otac [naš] nebeski“ (Mt 5,48), odnosno odražavati svoga nebeskog Oca svojim načinom života, nasljedovati Isusa Krista u svakodnevnome životu i djelovati u ljubavi po Duhu Svetome. Ili riječima sv. Pavla: „Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“ (Ef 5,1–2).
Sve nam ovo pokazuje da nismo pozvani na mediokritet, već na magis, odnosno više. Kao djeca Božja pozvani smo odbaciti djela tijela, a to su „bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“ (Gal 5,19–21). Radije, pozvani smo svakodnevno nastojati živjeti sve potpunije u slobodi djece Božje—slobodi koju oblikuje i vodi božanska ljubav, slobodi vođenom Duhom Svetim. Mi pak uočavamo da nas vodi Duh ako se očituju sljedeći plodovi: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22–23). Pozvani smo tako hoditi kao djeca svjetlosti—a plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina—i odlučiti se za ono što je milo Gospodinu (usp. Ef 5,8–10).
Prema tome, dosljedno i vjerno živjeti kao djeca Božja znači hoditi putem svetosti, koji se u konačnici sastoji u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Onima pak koji budu ustrajali na tome putu ljubavi Bog je pripravio ono „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe“ (1 Kor 2,9). Vjerno kročeći tim putem, u zajedništvu s Kristom i našim suputnicima, postajemo svjetionici Božje ljubavi, privlačeći druge da otkriju svrhu zbog koje su stvoreni. A na kraju toga puta čeka nas sâm Bog kojega više nećemo gledati „kroza zrcalo, u zagonetki,“ već „licem u lice“ (1 Kor 13,12).
Luka Ilić
[1] U svome djelu Credo: Compendium of the Catholic Faith biskup Athanasius Schneider upada u ovu zamku. Tako na pitanje Nije li svaka ljudska osoba „sin ili kći Onoga koji želi da ga zovemo ‘našim Ocem’“? biskup Schneider odgovara niječno i napominje da „[č]ovjek postaje dijete Božje samo kroz izričitu vjeru u Isusa Krista, utjelovljenu Riječ i Sina Božjega, te nanovo rođenjem od Boga (vidi Iv 1,12–13) putem sakramenta krštenja (vidi Iv 3,5; i 1 Pt 1,3–23). ‘Jer nisu djeca tijela djeca Božja, nego se djeca obećanja računaju kao potomstvo’ (Rim 9,8)“ (Credo q. 226). I dok s jedne strane biskup Schneider (ispravno) želi naglasiti posebnost i dostojanstvo sinovstva po milosti, u svome odgovoru zaboravlja da smo samim time što smo stvoreni na sliku i priliku Božju u određenome smislu djeca Božja. Više o razlici između biti djeca Božja po stvorenosti i biti djeca Božja po milosti u samome tekstu.