Utopija je, kratko i jasno, nemoguća. No jesam li opravdan u svojoj tvrdnji? Nije li utopija koristan misaoni konstrukt koji (ne)izravno kritizira i odbacuje postojeće političko i društveno uređenje te nam, kao takav, pomaže u njegovu usavršavanju, ako već uspostavljanje idealnoga ovozemaljskog poretka nije moguće? Zar to nije razlog da ipak zadržimo taj korisni konstrukt? Ipak, premda bi nam u tome smislu utopija mogla biti od koristi – pokazujući nam što promijeniti u društvu i čemu težiti – ako je shvatimo kao nešto što nas čeka negdje u dalekoj budućnosti, pod uvjetom da ispunimo određene uvjete, te kao nešto što možemo ostvariti isključivo vlastitim silama, onda se gadno varamo.
Međutim, to nije spriječilo mnoge ljude proteklih stoljeća da, pod utjecajem iracionalnoga optimizma moderniteta, slijepe vjere u moć razuma i napretka ostvarena zahvaljujući znanosti, počnu vjerovati kako nas negdje u budućnosti čeka savršeni svijet – utopija. Vjerovalo se da će čovječanstvo dosegnuti točku u kojoj će svi ratovi, sukobi i katastrofe nestati. Živjet ćemo u svijetu bez siromaštva i gladi, u društvu u kojemu će svi ljudi uživati mir, pravdu, blagostanje, bratstvo i solidarnost. Pritom su ljudi moderniteta skoro potpuno odbacili pozivanje na kršćanstvo i njegovu transcendentnu dimenziju, ali su zadržali kršćansku ideju ispunjenja i kraja povijesti. Tako je čovjek, oslobodivši se okova kršćanstva i Boga općenito, nastojao stvoriti raj na zemlji. Činilo se da je utopija – to ne-mjesto – ipak moguća.
Utopija nemoguća u svjetlu povijesti i (pale) ljudske naravi
Međutim, XX. stoljeće, jedno od najkrvavijih u ljudskoj povijesti, razotkrilo je zabludu ovakvoga načina razmišljanja. Kako, naime, možemo njegovati optimističan pogled na budućnost i vjerovati da čovjek vlastitim silama može postići savršen svijet, kada se suočavamo s tolikim uništenjem koje su prouzročili Prvi i Drugi svjetski rat? Kako se možemo uzdati u znanstveno-tehničku utopiju nakon Hirošime i Nagasakija? Zar nas povijest nije dovoljno puta poučila da su utopije nemoguće? Ne pokazuje li već promišljanje o (paloj) ljudskoj naravi da ljudi imaju različite interese, vrijednosti, ciljeve i prioritete, da se ideje savršenoga društva razlikuju od osobe do osobe, od kulture do kulture, te da utopije zanemaruju ljudsku sklonost ka gomilanju moći i bogatstva nauštrb drugih? Nije li, u konačnici, slučaj da utopijske težnje zanemaruju svjetonazorske i kulturne razlike, gurajući ih pod tepih? Mislim da bismo sva ova pitanja mogli sažeti u dva: „Je li utopija moguća nakon Auschwitza, Holodomora i Gulaga? Je li utopija moguća u doba pluralizma?“
Imanentizacija eshatona
No iako nam promišljanje o našoj (paloj) naravi i letimičan pogled na povijest već otkrivaju nemogućnost utopije, ljudska su bića ipak sklona iznova i iznova vjerovati u nekoga novog sekularnog Krista, koji obećava da će ih povesti u zemaljski raj – svijet u kojemu teku med i mlijeko, gdje će svi društveni, gospodarski, politički i svjetonazorski problemi biti riješeni isključivo ljudskim sredstvima. Problem s ovim pogledom jest to što, iako izrijekom odbacuje kršćansku eshatologiju, istovremeno parazitira na njoj: povijest napreduje, ali kraj povijesti više nije povezan s kršćanskim eshatonom. Umjesto toga, povijest nalazi svoje ispunjenje unutar povijesnoga i materijalnoga svijeta, bez ikakvoga pozivanja na transcendentno. Teži se imanentizirati eshaton (Eric Voegelin), odnosno nastoji se nebo spustiti na zemlju, stvoriti savršeni svijet ovdje i sada koji će trajati do kraja vremena.
Joakimitska utopija
Tragove ovakvoga načina razmišljanja možemo pronaći kod talijanskoga svećenika Joakima iz Fiorea (c. 1130–1201). Učenje ovoga teologa i mistika možemo sažeti na sljedeći način: povijest je podijeljena na tri različita „doba“, od kojih svako odgovara jednoj od triju božanskih osoba – Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. U prvome dobu, koje odgovara Staromu zavjetu, vladao je Otac, predstavljajući moć i nadahnjujući strah. Dolaskom Isusa Krista, Sina Božjega, počinje drugo doba u kojemu je otkrivena skrivena mudrost i dobili smo Katoličku Crkvu Novoga zavjeta. Konačno, treće doba, doba univerzalne ljubavi, Joakim iz Fiorea naziva „Kraljevstvom Duha Svetoga“ koje će proizići iz Kristova Evanđelja, ali će nadići njegovo doslovno značenje i stegovne institucije ne će biti potrebne (cf. Gardner 1910).
Joakimovi su duhovni sljedbenici, takozvani joakimiti, radikalizirali učenje svoga učitelja. U svojoj su borbi za vladavinu nutarnjega života i slobode počeli odbacivati vanjske čimbenike, posebice hijerarhiju Crkve. Time su ideje svoga učitelja doveli do njihove logičke konkluzije. Francuski teolog Yves Congar (1904–1995) objašnjava da je Joakim
otvorio vrata za poplavu koja je mogla postati bujica ljudskih nada. To je u bilo kojemu trenutku moglo rezultirati društvenim prosvjedom, polariziranim pokušajem reforme Crkve ili mnogim različitim potragama za slobodom i novitetom. Moglo je poprimiti oblik filozofija razuma, napretka, „duha“. To se, zapravo, često događalo, u mnogim slučajevima s eksplicitnim upućivanjem na Joakima. (Congar 1997, 127–128)
Komentirajući utjecaj misli Joakima iz Fiorea na buduće generacije, njemački filozof Karl Löwith (1897–1973) napisao je:
Joakim, poput Luthera nakon njega, nije mogao predvidjeti da će njegova religijska namjera – desekularizacija Crkve i obnova njezina duhovnog žara – u rukama drugih postati njezina suprotnost: sekularizacija svijeta, koji je postajao sve svjetovniji upravo zbog uvođenja eshatološkoga razmišljanja o posljednjim stvarima u pretposljednje stvari. To je, zauzvrat, intenziviralo moć sekularnoga nagona prema konačnome rješenju problema koji se ne mogu riješiti vlastitim sredstvima i na njihovoj vlastitoj razini. Ipak, upravo je Joakimov pokušaj i utjecaj joakinizma otvorio put tim budućim perverzijama; naime, Joakimovo očekivanje nove ere „obilja“ moglo je imati dva suprotna učinka: moglo je ojačati strogoću duhovnoga života u suprotstavljanju svjetovnosti Crkve, što je, naravno, bila njegova namjera; ali moglo je također potaknuti težnju za novim povijesnim ostvarenjima, što je bio daleki rezultat njegove proročanske najave nove objave. Revolucija, koja je bila proglašena unutar okvira eshatološke vjere i s referencom na savršeni monaški život, pet stoljeća kasnije preuzeta je od strane „filozofskoga svećenstva“ koje je proces sekularizacije tumačilo u smislu „duhovnoga“ ostvarenja Kraljevstva Božjega na zemlji. Kao pokušaj ostvarenja, duhovni obrasci Lessinga, Fichtea, Schellinga i Hegela mogli su se preobraziti u pozitivističke i materijalističke sheme Comtea i Marxa. Treće razdoblje Joakimita ponovno se pojavilo kao Treća internacionala i Treći Reich, inaugurirani od strane duxa ili Führera koji je bio slavljen kao spasitelj i koga su milijuni pozdravljali uz povike Heil! Izvor svih tih zastrašujućih pokušaja da se povijest ispuni samom sobom leži u strastvenome, ali i strahopoštovanju ispunjenome očekivanju franjevačkih „duhovnjaka“ da će posljednji sukob dovesti povijest do njezina vrhunca i završetka. Bilo je potrebno žrtvovanje poput onoga Nietzscheova kako bi se u nekome „Antikristu“ ponovno uspostavila kršćanska alternativa između Kraljevstva Božjega i svijeta, između stvaranja s dovršetkom i vječnoga ponavljanja bez početka i kraja. (Löwith 1949, 158–159)
Utopija pred vratima!
Ne moramo se složiti sa svime što je Löwith ovdje izrekao da bismo uočili brojne pokušaje nakon Joakimove smrti da se ljudska povijest ispuni sama po i u sebi. Mnogi proroci, vizionari i mesije vjerovali su da posjeduju recept za ostvarenje utopije. Znanstveni i tehnološki napredak smatrani su jasnim znakovima da se približavamo ispunjenju i koncu povijesti. Ni vanjske prirodne sile, pa čak ni Bog, više nisu bili ti koji odlučuju o našoj sudbini – postali smo kovači vlastite sreće i sudbine. Činilo se da čovjeku ništa nije nemoguće, da sve može ostvariti svojim vlastitim silama. Vizija svijeta mira, pravde, blagostanja, bratstva i solidarnosti trebala je uskoro postati stvarnost. Utopija je bila pred vratima – i tako je malo nedostajalo da se ostvari!
Ispunjenje povijesti po i u Bogu
Međutim, kao što sam naznačio na početku, ljudska povijest jasno pokazuje spektakularan i krvav neuspjeh svih pokušaja imanentizacije eshatona, dok nam i promišljanje o paloj ljudskoj naravi otkriva nemogućnost utopije. Ipak, svi ti neuspjesi nisu spriječili sekularne proroke, vizionare i mesije da i dalje govore o mogućnosti ostvarenja savršenoga svijeta. Da bi to ostvarili, vjeruju da je dovoljno samo malo doraditi, samo malo ispraviti i samo malo poboljšati svoje sekularizirane svjetonazore, filozofije i političke sustave.
No tvrditi da je neki propali društveni poredak ili politički sustav neuspješan samo zato što nije bio „onaj pravi“ – primjerice, „to nije bio pravi socijalizam/komunizam“ – potpuno promašuje bit problema. Radije, problem je u tome da koliko god usavršavali svoj način razmišljanja, svoje filozofije i političke sustave, raj na zemlji ili utopija za njezine će zagovaratelje zauvijek ostati nedohvatljiva, puka tlapnja. Problem nije u detaljima (iako su u njima također često u krivu), nego u samome načelu: utopija je nemoguća jer se ljudska povijest ne može ispuniti sama po i u sebi. Istinsko pak ispunjenje povijesti moguće je jedino po i u Bogu, Stvoritelju i Gospodaru Povijesti.
Luka Ilić
Korištena literatura
- Yves Congar. 1997. I Believe in the Holy Spirit, rev. ed., Translated by David Smith. New York: The Crossroad Publishing Company.
- Edmund Gardner. 1910. “Joachim of Flora.” New Advent. URL: http://www.newadvent.org/cathen/08406c.htm. Accessed: May 12, 2019.
- Karl Löwith. 1949. Meaning in History. Chicago: The University of Chicago Press.