Imao sam prilike pročitati tekst Indexova pseudofilozofa Željka Porobije. U svome članku Porobija problematizira tzv. Eutifronovu dilemu, smatrajući je ozbiljnim prigovorom teološkomu utemeljenju etike i razlogom zbog kojega se teolozi koprcaju. No što je zapravo Eutifronova dilema i je li Željko Porobija u pravu kada tvrdi da je svaka etika zasnovana na Bogu suočena s brodolomom?
Što je to Eutifronova dilema?
Za početak, važno je objasniti što je Eutifronova dilema, o kojoj sam već ranije pisao, a koja navodno muči filozofe i teologe otkada je Sokrat upitao Eutifrona o naravi pobožnosti. U Sokratovoj formulaciji ona glasi: je li pobožno bogovima milo zato što je pobožno ili je pobožno zato što im je milo? Možemo tu dilemu prilagoditi današnjemu dobu na sljedeći način: Ili Bog hoće nešto jer prepoznaje da je dobro ili je nešto dobro jer Bog to hoće. Pitamo se tako: odobrava li Bog x zato što je x dobro ili je x dobro zato što Bog odobrava x? Međutim, koji god rog dileme odabrali, izgleda da se nalazimo u problemima.
Odaberemo li prvi rog dileme – da Bog odobrava x jer je x dobro – tada tvrdimo da je moralnost neovisna o Bogu te bismo njezin izvor i temelj trebali tražiti, primjerice, u nekoj vrsti platonovskoga svijeta ideja. Iz toga bi slijedilo da, primjerice, ideje pravednosti i milosrđa postoje nužno i po sebi (a se), odnosno da same po sebi imaju počelo i razlog vlastitoga postojanja. Prema takvome shvaćanju, ideje bi egzistirale neovisno jedna o drugoj i, u konačnici, o Bogu. Ukratko, takav bi se metafizički pluralizam protivio Božjemu jedinstvenom aseitetu ili samoopstojnosti i stajalištu da sve što postoji u konačnici ovisi o Bogu, uključujući i moralnost. Porobija će ovaj rog dileme nazvati objektivizmom, koji čini Boga nepotrebnim za objektivne moralne zapovijedi. Bi li se on složio da je izvor i temelj moralnosti neka vrsta platonovskoga svijeta, manje je važno. Možda moral utemeljuje na evoluciji, društvenome ugovoru ili nečemu trećemu. Poanta je da moralne vrjednote i dužnosti utemeljuje u nečemu što nije Bog.
Ako se pak odlučimo za drugi rog dileme – da je x dobro zato što ga Bog odobrava – suočavamo se s opasnošću da moralnost postane proizvoljna. Prema tome shvaćanju, ne bi bilo ništa proturječno u tome da Bog zapovjedi da je činiti zlo dobro, a dobro zlo. Na primjer, takvo bi stajalište impliciralo da bi Bog mogao zapovjediti kako je mučiti djecu iz zabave dobro. Isto tako, mogao bi zapovjediti da ga mrzimo, čime bi mržnja prema Bogu postala moralno ispravna. Porobija ovaj rog dileme naziva voluntarizmom.
On smatra da je time ostvario pobjedu. Naime, čini se da je uspješno pokazao nemogućnost da Bog bude izvor i temelj moralnosti. Šah-mat! Prema njemu, zato što nijedna opcija nije prihvatljiva za teista, slijedi da Bog nije adekvatno utemeljenje morala te da njegov izvor i temelj trebamo tražiti negdje drugdje, gdje god to bilo. Međutim, postavlja se pitanje: postoje li doista samo te dvije opcije? Ili riječima samoga Porobije, preostaju li nam „Scila objektivizma u kojoj Bog nije potreban ili Haribda voluntarizma u kojoj je silovanje djeteta zlo samo zato što je Bog tako rekao?“ On nastavlja: „Ako vam se dopada objektivizam, vama ne treba Bog; ako vam se, pak, dopada voluntarizam, vaše ponašanje ovisi isključivo o tome kako ćete protumačiti Božju volju i vi ste potencijalno opasni po okolinu.“ Ispada tako da svaka etika utemeljena na Bogu doživljava brodolom.
Put između Scile i Haribde
Međutim, prije nego što naš intelektualno neiskreni pseudofilozof otvori šampanjac i započne slavlje, uputio bih ga na neke stvari koje bi ili trebao vrlo dobro znati, ali se pravi neuk, ili bi trebao temeljito proučiti ako ih doista ne zna, kako ne bi ispalo da nema pojma o čemu govori.
Prvo, Porobija piše: „[K]ao što vam za matematiku ne treba Bog, tako vam i za objektivne moralne zapovijedi ne treba nikakvo Više Biće, znate i sami što je dobro ili zlo po sebi.“ Time pokazuje da brka pitanje „kako znamo da je x dobro ili zlo, ispravno ili pogrješno?“ s pitanjem „zašto je x dobro ili zlo, ispravno ili pogrješno?“. Naime, on miješa Božju opstojnost s vjerovanjem u Božju opstojnost. Iz toga razloga, Porobija ne razumije (ili odbija razumjeti) da vjerovanje u Božju opstojnost nije nužno za objektivno postojanje moralnih vrjednota i dužnosti, već da je Bog nužan za objektivno postojanje moralnih vrjednota i dužnosti. Drugim riječima, Božja je opstojnost nužna za utemeljenje morala. K tomu, ne trebamo znati postoji li Bog ili ne da bismo spoznali moralne vrjednote i dužnosti. Riječ je o brkanju moralne ontologije i moralne epistemologije: dok prva proučava zbiljnost moralnih vrjednota i svojstava, druga se disciplina bavi našim znanjem moralnih istina. Teizam je tako nužan ne zato što nam omogućuje razlučivanje i prepoznavanje moralnih vrjednota i dužnosti, nego zato što nudi njihov ontološki temelj. Prema tome, mogu biti dobar ako ne vjerujem u Boga, pa i prepoznati objektivne moralne vrjednote i dužnosti bez referiranja na Boga, ali ako Bog ne postoji, suvišno je govoriti o tome da je netko dobar ili zao, da je neki čin ispravan ili pogrješan jer ako Bog ne postoji, ne postoje ni objektivne moralne vrjednote ni dužnosti.
Drugo, netko treba javiti Porobiji da je Eutifronova dilema lažna jer postoji i treća mogućnost koja izbjegava oba roga dileme. Riječ je o pristupu prema kojemu Bog jest dobro, a moralne vrjednote i dužnosti u konačnici su utemeljene u njegovoj vječnoj i nepromjenjivoj naravi. Odgovor u svojoj biti možemo formulirati na sljedeći način: Bog je po svojoj naravi dobro, a zato što je njegova narav vječna i nepromjenjiva, time odgovaramo na problem arbitrarnosti Božje volje, odnosno drugi rog dileme. S druge pak strane, ideje ne transcendiraju Boga, već su u Božjemu umu te, stoga, nisu nešto izvanjsko po čemu se Bog ravna. Time odgovaramo na prvi rog dileme.
Štoviše, odgovor možemo još pojednostaviti jer je za odgovor na dilemu dovoljno tvrditi da (a) Bog, kao savršen, ne bi mogao zapovjediti nešto protivno svojoj naravi i (b) Božja je narav metafizički nužno takva kakva jest. Iz toga slijedi da ne postoji mogući svijet u kojemu bi Bog mogao zapovjediti, primjerice, blasfemiju ili mučenje djece iz zabave.
Nema govora o brodolomu
Prema tome, Eutifronova dilema ne predstavlja apsolutno nikakav prigovor teološkomu utemeljenju etike. Sigurno, za ateiste poput Dawkinsa, Dennetta, Harrisa i njihove epigone poput Porobije to bi mogao biti slučaj. Oni suvremene rasprave iz filozofije religije, odnosno naravne teologije, smatraju pokušajem opravdavanja čudnih vjerovanja i izmišljotina „čobana iz brončanoga doba“, a filozofiju općenito inferiornom (empirijskoj) znanosti koja je ili jedini izvor našega znanja o svijetu ili barem najbolji izvor racionalnih vjerovanja o svijetu. Međutim, neovisno o tome što Richard Dawkins, Sam Harris i Željko Porobija mislili, Eutifronova dilema ne predstavlja nikakav izazov teološkomu utemeljenju etike jer ako postoji treća mogućnost, dilema je zapravo lažna.
Ukratko, Eutifronova dilema lažna je dilema i ne predstavlja nikakav „brodolom“ etika zasnovanih na Bogu, a jedino što je Indexov pseudofilozof Željko Porobija uspio pokazati jest da je ili intelektualno neiskren ili nema pojma o čemu govori.
Luka Ilić