Nisam li iz ovoga ili onoga razloga prisiljen, uglavnom ne čitam knjige novoateističkih autora. Ono što sam čitao Dawkinsa, Kraussa i Dennetta bilo je jednostavno preloše da bi opravdalo utrošak vremena. Da ne bih bio krivo shvaćen, sva su trojica vrlo dobri kada se drže stvari o kojima nešto znaju: Dennett je važan autor u filozofiji uma (između ostalog), a Krauss uspješan kozmolog. (Kraussova The Physics of Star Trek jedna je od zabavnijih popularnoznanstvenih knjiga i rado je preporučujem.) No kada se dotaknu bilo religije bilo pitanja kojima se bavi naravna teologija, to izgleda kao da su pisali na halucinogenima nakon neprospavana tjedna, lobotomije i serije elektrošokova.
Sve u svemu, relativno je malo ateista među kompetentnim suvremenim filozofima religije. Graham Oppy je vrlo dobar (Arguing about Gods), kao što su bili i Jordan Howard Sobel (Logic and Theism) i, nešto ranije, John Leslie Mackie (The Miracle of Theism). To je više-manje to. 🙂
Kao klinac sam volio Nietzschea, preko njega sam se (kako je to često slučaj) navukao na filozofiju. Do danas mi je ostao drag, iako mi, naravno, više ne djeluje ni izbliza toliko impresivno kako mi je izgledao kad sam imao šesnaest.