Današnjim je odredbama Hrvatske biskupske konferencije postalo jasno da Crkva ulazi u duboku krizu: nema više javnih misa, ispovijed je gotovo nedostupna, sve se grupne pobožnosti otkazuju i sl. Ne želim riječju kriza sugerirati da su naši biskupi krivo postupili – ipak su oni ti koji imaju odgovornost nad dušama u svojim biskupijama s jedne strane, a s druge ih strane katolički socijalni nauk obvezuje poštivati zakone i odredbe države. Nezahvalna je to pozicija i drago mi je da nisam na njihovu mjestu. Valja nam za njih moliti.
Mnogi su vjernici tako ostali u stanju brige – je li nam Bog okrenuo leđa sad kada više nemamo Njegovu milost u sakramentima? – slično kao što je odvratio svoj pogled od Izraela u doba babilonskoga sužanjstva? Jesmo li nanijeli gnjev na sebe jer hodamo stopama Jeroboama, sina Nebatova, gradeći žrtvenike po uzvišicama mjesto na Njegovu svetu mjestu, klanjajući se bogovima grijeha mjesto nebeskome Ocu te žrtvujući djecu baalima mjesto da štitimo život? Kako ćemo se hraniti Božjom riječi i nebeskim kruhom? Što će biti ako mi se potkrade grijeh, a nemam se kome ispovjediti? Mnogo je takvih pitanja, a upute su poopćene:
„Neka vjernici ovu obvezu zamjene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe primanjem duhovne pričesti.“
Ove upute svakako su dobre, no u njihovoj općenitosti leži i njihova nejasnost – primjerice, što bi uopće trebali moliti? Postoji li nešto što je liturgija, a što vjernici mogu raditi sami ili unutar okvira svoje obitelji? Odgovor je – ima!
Liturgija časova – anđeoska pjesma
Od najstarijih predaja kršćanstva, prva i osnovna liturgijska molitva cjelokupne Crkve zove se časoslov. Ova vrsta molitve potječe od Krista i apostola, a temelji se na još starijim židovskim običajima molitve psalama u određene časove dana, odnosno sate. Tako se, primjerice, u Dj 2,1-15 „veli da su se učenici sastali u treću uru dana. Tako prvak apostolski ‘oko šeste ure uziđe na krov moliti’ (Dj 10,9); ‘Petar i Ivan uzlazili su u hram na devetu molitvenu uru’ (3,1); ‘oko ponoći Pavao i Sila molili su pjevajući hvalu Bogu’ (16,25)“ (OUČ 1).[1]
Prije nego što je umro, naš je Gospodin molio dvadeset i drugi psalam (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?): „od šeste do devete ure nastade tama po svoj zemlji. Oko devete ure Isus povika iza glasa: ‘Eli, Eli, lema sabahtani, to jest: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mt 27,45-46). Vidimo da je molitva po časovima bila dubinski prisutna od najranijih vremena naše vjere.
Ono što je specifično za liturgiju časova jest da je to molitva najtješnje povezana s euharistijom: „Liturgija časova produžuje na različite sate dana hvalnice i zahvalnice te spomen otajstva spasenja, molbenice i predokus nebeske slave, što ih pruža euharistijsko otajstvo u kojem se nalazi ‘središte i vrhunac života kršćanske zajednice’. A euharistijsko se slavlje, za uzvrat, najbolje pripravlja liturgijom časova“ (OUČ 12).
Časoslov je tako prava riznica živuće Crkve, a tako je konstituiran da svaki dan imate pristup Božjoj riječi, psalmima, prekrasnim i drevnim himnima često iz otačkih ruku, te prilikom za ujedinjavanje s udruženom cjelodnevnom molitvom cijele Crkve i svih onih svetih kršćana koji su istim tim riječima hvalili Boga: „dok Crkva tako u svojim časovima prinosi hvalu Bogu, združuje se s onim hvalbenim pjevanjem što se po sve vijeke ori u nebeskom dvoru“ (OUČ 16).
Kako je liturgija časova upravo liturgija, ona je u određenom smislu iznad samih pobožnosti poput krunice ili klanjanja – upravo je liturgija časova temeljni stup svakodnevne molitve cjelokupne Crkve. No smiju li laici sami moliti nešto što je liturgija? Nije li to samo za kler? Ne! Časoslov je namijenjen cjelokupnoj Crkvi: „i laička su društva pozvana da, gdje god se sastanu, obave crkveni časoslov… i neka imaju na pameti da javnim bogoštovljem i molitvom koriste svim ljudima, te uvelike pridonose spasenju svega svijeta. Napokon, bilo bi zgodno da obitelj, kao domaće svetište Crkve, obavlja ne samo zajedničku molitvu, nego, prema prilikama, i neki dio liturgije časova, kako bi se tješnje povezala s Crkvom“ (OUČ 27). Naravno, liturgiju časova možete moliti i sami. Upravo je časoslov ona molitva u kojoj se možete najbliže ujediniti s cijelom Crkvom u ova vremena kad su nam euharistijska otajstva nedostupna. Naravno, to vrijedi i za vremena kad su nam euharistijska otajstva dostupna jednako, no sada to ima poseban značaj.
Međutim, kako to da je liturgija časova tako važna, tako osnovna molitva cijele Crkve, a rijetko je tko uopće čuo za nju? To je svakako kompleksno pitanje, pa nemam namjeru u njega sada ulaziti. Ipak, valja primijetiti da je cijeli kler obvezan moliti liturgiju časova svaki dan – dakle, bilo da se radi o đakonu, prezbiteru ili biskupu, vaši pastiri svaki dan mole upravo liturgiju časova – dapače, moraju je moliti. Ovo je izvrsna prilika da im u tome pomognemo i da se svi združimo u duhu kad se već ne možemo združiti u fizičkoj crkvi.
Kako uopće doći do časoslova i kako se on moli? Prvo, najjednostavniji način, ako imate smartphone, skinuti aplikaciju Nova Eva i kliknite na Brevijar (brevijar je drugo ime za časoslov). Tamo će vam biti ponuđena jutarnja molitva, večernja molitva i povečerje (povečerje je zadnja molitva u danu, najčešće pred spavanje). Drugi, vrlo jednostavan način jest da odete na ovu web stranicu i odaberete jedan od časova koji želite moliti (ugrubo, služba čitanja moli se prije jutarnje, ali se može moliti i navečer; jutarnja se moli u jutro; treći čas oko devet ujutro, šesti čas oko podneva, deveti čas oko tri popodne, večernja oko 6 navečer, a povečerje prije spavanja.) Od časova možete moliti sve, a možete moliti samo neke (uzima se da su jutarnja i večernja glavne molitve). Ozbiljniji mogu kupiti papirnatu verziju, primjerice, ovdje. Ako vam treba dodatna pomoć ili imate dodatnih pitanja o molitvi časoslova, kontaktirajte nas na našoj facebook stranici.
Što s duhovnom pričesti?
Kao što sam spomenuo, biskupska konferencija preporuča duhovnu pričest. Srž duhovne pričesti vješto nam razjašnjava sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Ecclesia de eucharistia (EDE):
„euharistija se predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovođenju do savršenstva zajedništva s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinorođenim Sinom i po djelu Duha Svetoga. Ovu je istinu s oštrinom vjere izrazio čuveni crkveni pisac bizantske tradicije: u Euharistiji, ‘za razliku od svih drugih sakramenata, otajstvo [zajedništva] je tako savršeno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je konačan uvir svake ljudske želje jer tu postižemo Boga, a Bog se s nama združuje u najsavršenijem jedinstvu.’ Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. Iz ovoga se je razvila praksa “duhovne pričesti” koja se je stoljećima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti učitelji duhovnog života preporučuju. Sveta je Terezija od Isusa pisala: ‘Kad se ne pričestite i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što je veoma korisno… tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi našega Gospodina’“ (EDE 34).
Pitanje je, kako se duhovno pričestiti i kad je to prikladno. Na bitno.net je izašao tekst na tu temu. Ako vam treba neka jednostavna molitvena formula, Verbumov katolički molitvenik predlaže, između ostalog, ovu molitvu: „Moj Isuse, vjerujem da si prisutan u Presvetom sakramentu. Ufam se u te i nadasve te ljubim. Iz ove ljubavi kajem se od srca za sve grijehe i obećavam da ću se čuvati svakoga grijeha. Moja duša čezne za tobom; ali jer te sada ne mogu stvarno primiti u Presvetom sakramentu, dođi barem duhovnim načinom u moje srce.“
Što s ispovijedi?
Dr. Taylor Marshall napravio je izvrstan kratak video o ovomu problemu. Naime, opravdana je briga da teški grijesi više ne mogu biti oprošteni ako nas svećenici više neće ispovijedati. Generalno govoreći, to jest istina, Bog je uredio oproštenje naših grijeha upravo po našim prezbiterima i biskupima; regularni način kako postajemo opet pomireni s Bogom jest upravo sakrament ispovijedi. No kršćanska nam vjera i nada daju povjerenje u Božju pravednost te nas ostavljaju otvorenima za povećanu Božju milost u ovakva doba.
Bitna je stvar, kao što govori dr. Marshall, ne biti blesav i kloniti se teškoga grijeha. Sad je vrijeme posebne pažnje u onome što radimo, a to odgovara i korizmenom vremenu. Ovdje bi se moje riječi mogle krivo shvatiti – ne tvrdim da valja griješiti kad nam je ispovijed dostupna pa onda naglo prestati kad nije – uvijek se treba kloniti teškoga grijeha. Dapače, olako shvaćanje teškoga grijeha i opravdavanje teškoga grijeha brzom ispovijedi jest na neki način zloporaba ovog svetoga dara i predstavlja grijeh protiv Duha Svetoga. No razumno je više se paziti u ova vremena i iskoristiti ovo vrijeme za dodatni oprez protiv ričućega lava grijeha koji samo gleda koga da proždre.
Ako se pak dogodi da ste se uvaljali u teški grijeh, ključno je odmah okrenuti dušu Bogu i njegovoj milosti. Nemojte da se u vama ispune riječi sv. Petra kad je rekao: „’Pas se vraća na svoju bljuvotinu’ i ‘svinja koja se okupala opet se valja u kaljuži’“ (2 Pt 2,22). Dakle, nemojte okopniti duhom pa misliti „evo zgriješio sam, pa ću tako i nastaviti do prve raspoložive ispovijedi“, već se hitno preobratite iznutra, postite i molite kao zadovoljštinu za vaša bezakonja.
U takvom je slučaju isto dobro imati na umu ono što naučava Katekizam: „Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se ‘savršenim kajanjem’ (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovjedi, čim to bude moguće“ (KKC 1452).
Dakle, ako ste se nekako uvukli u teški grijeh, svakako to osvijestite, priznajte pred Bogom vaša bezakonja, radite pokoru, molite časoslov i posvetite se, po mogućnosti, pokorničkim psalmima poput 51. psalma. Donesite odluku da ćete hitno na ispovijed čim postane opet dostupna i gajite nadu da vas Gospodin nije napustio i da je čuo vaše vapaje.
Što s babilonskim sužanjstvom?
Na kraju, valja odgovoriti i tvrdnji da nas je Bog nekako napustio zbog naših bezakonja. Javlja se briga da nam je uskraćena milost jer smo banda bezakonika i vjera nam je klimava. Nemam mnogo toga reći u našu obranu: ruke su nam natopljene krvlju, jezici kao nabrušeni mačevi, a odličnike smo skloni kamenovati. No valja isto tako imati na umu da jednostavno ne znamo je li ovo Božja kazna ili se radi o prikrivenom blagoslovu. Po svjedočanstvu Crkve, vjera jača tamo gdje joj se stavljaju zaprjeke i milost se umnaža tamo gdje je nedostaje.
Ovo je prilika za pravu korizmu, siromaštvo i odricanje. Sada kad smo razjedinjeni, imamo se priliku duhovno ujediniti u osnovnoj liturgijskoj molitvi – časoslovu. Tamo gdje je dosad bilo sigurno mjesto – ona lijepa ispovjedaonica gdje nas službenik Boga sluša preko rešetke – sada je samo pustinja. Međutim, ova pustinja nije duhovno jalova pustinja, ona je pustinja koja nas može očistiti i dati nam veću vjeru, nadu i ljubav. Vjeru da je Bog s nama u svakoj prilici i da će biti s nama čak i ako sve crkve ovoga svijeta propadnu, nadu da Bog čuje naše vapaje i ljubav prema skrivenim znakovima Božje prisutnosti u našim izolacijama i sada povučenim molitvenim životima.
Za kraj, nema bolje nego vas ostaviti s Božjom riječi: „spomeni se svoje riječi sluzi svojem kojom si mi dao nadu. U nevolji sva mi je utjeha što mi život čuva riječ tvoja. … Noću se spominjem, Gospodine, imena tvojega i tvoj čuvam Zakon. Evo što je želja moja: čuvati tvoje odredbe“ (Ps 119).
Fred Delacroix
[1] Pavao VI: Opća uredba liturgije časova u: Časoslov rimskog obreda I (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2017), 13. (Odsada nadalje OUČ).
Smatram da je crkveno vodstvo pogriješilo u ovoj krizi. Ako je moguće kupovati materijalnu hranu pod određenim uvjetima, mnoge druge djelatnosti rade držeći se sigurnosnih preporuka, tv emisije uredno idu uz pridržavanje sigurnosnih mjera…zašto se nije moglo održavati 10-tak i više misa dnevno?? Ljudi bi držali distancu od 5-6 m, bilo bi ih 10 tak po misi…e sad, ne znam je li to svećenicima fizički izvedivo…Što vi mislite?
I može li svecenik u izvanrednim uvjetima služiti više od 3 mise?
Koliko je meni poznato, kanonsko pravo, osim u nekoliko posebnih okolnosti (konventualne mise za redovnike i slično) dopušta svećenicima slavljenje jedne mise dnevno, a dvije svetkovinama ili nedjeljama. Dozvolu slaviti jednu dodatnu misu (dvije radnim danom, tri nedjeljom) može dati biskup. Pretpostavljam da Kongregacija za bogoštovlje može dati dozvolu za više, ali nisam svjestan da postoji neka legislativa o tome.
Nije ništa pogriješilo. Ako se ne jede, umire se, što nije slučaj s odlascima na misu. Nije isto prolaziti kroz dućan (kroz kojega se ljudi ipak kreću) i stajati na mjestu sat vremena s ljudima koji isto tako stoje na mjestu. Prema tome misa je (govorim o formi a ne o sadržaju, da se ljudi ne bi preemptivno vrijeđali) sličnija utakmici ili koncertu nego odlasku na benzinsku ili u dućan. Kretanje smanjuje vjerojatnost da dođe do zaraze, stajanje u mjestu povećava. Prema novim saznanjima virus se širi 6 metara ukrug kad netko zakašlje i 8 kad zakiše.
“Ako se ne jede, umire se, što nije slučaj s odlascima na misu”
Umire se duhovno, a to je vjernicima mnoge važnije. Što je ovih 70 tak godina u odnosu na vječnost? Ništa. Mnoge djelatnosti su dopuštene, a isto se ne umire bez njih, naravno pod sigurnosnim mjerama. Također kretanje još i povećava mogućnost zaraze, trčanje, vožnja bicikla i više od toga. Konstantno na tv vidim da ljudi ne drže razmak od toga kojeg ste vi naveli. Sinoć je plenkovic bio mozda najviše 2 m od romana itd. Primjera je na stotinu. Čak ljudi iz stožera ne drže vaš razmak.
Uglavnom, nije mi namjera nikoga ugroziti. Jasno sam napisao da sam za misu ako se mogu osigurati sigurnosni uvjeti, a mislim da mogu. Mnoge crkve imaju veliki prostor ispred, vrijeme je u zadnje vrijeme odlično što znači da su se mise mogle održavati vani. Recimo u mojoj župi može u crkveni prostor stati 20 tak ljudi s razmakom i od 10m. Puno veća ugroza je u bilo kojem dućanu, benzinskoj stanici i sl. nego na otvorenom mjestu s razmakom od 10 m. Tu nema nikakvog rizika. Mise bi bile “gluhe” kratke, ne bi se ni dugo stajalo. Ako bi bio velik broj misa, ljudi bi mogli biti i unutra s razmakom od 7-8 m.
Ne znam koliko pratite sport, ali možete vidjeti da je klubovima dozvoljeno trenirati ako se pridržavaju uputa. Znači nogomet ili bilo koji drugi sport može po uputama, a misa ne može iako su također zadovoljene sigurnosne mjere. Jel to znači da se umire ako se ne trenira nogomet? Apsolutno sve treba biti dozvoljeno ako možete osigurati sigurnosne mjere. Volio bih da mi odgovori netko od autora ovih tekstova.
Moram priznati da mi baš i nije jasan stav “što je 70 godina u odnosu na vječnost”. Znači li to da bi ljudi trebali ići i na misu koja ne bi bila održavana na siguran način, jer je duhovni život bitniji od fizičkog? To ima jako ozbiljne implikacije – naime, vas je možda baš briga hoćete li se zaraziti, no niste izolirani od drugih. Nakon mise možda odete na posao, u dućan i tako dalje i zarazite cijeli niz drugih ljudi. Uz to, implicira da je pobačaj i čedomorstvo dobro, jer zašto bi djeca trebala proživjeti ovaj život i možda završiti u paklu, kad ih možemo ubiti i tako odmah poslati u raj? Mogli bi jednostavno preskočiti ovu beskorisnu stepenicu koju zovemo život na Zemlji i gotovo.
“To ima jako ozbiljne implikacije – naime, vas je možda baš briga hoćete li se zaraziti, no niste izolirani od drugih. Nakon mise možda odete na posao, u dućan i tako dalje i zarazite cijeli niz drugih ljudi.”
Potpuno ste pogrešno protumačili moje riječi. Vrlo jasno sam napisao da nemam pravo druge ugrožavati. Tako da je vaš čitav komentar besmislen. Ako se misa može održati na siguran način….zar to jasno ne piše?
Ili krivo čitate ili ste jako zlonamjerni. Ne smeta vam netko tko vani sjedi ili šeta, igra nogomet i sl., a drži se propisanih mjera, al čim taj isti “nogometaš” dođe ispred crkve, također držeći se propisanih mjera, onda vam je smetnja.
Kao što rekoh, volio bih da mi odgovori netko od insajdera.
Ponovit ću: “Recimo u mojoj župi može u crkveni prostor stati 20 tak ljudi s razmakom i od 10m. ” U čemu je vaš problem, zašto vama ovo smeta? Nikoga ne ugrožavam, držim se propisanih mjera…Naravno da mi vi ne možete odgovoriti na ovo “tehničko” pitanje zato me zanima odgovor od ovih koji Crkvu poznaju iznutra. Mogu li se organizirati sigurne mise, u kolikoj mjeri i sl.
Pozdrav