Uvod
Ove je godine izašla knjiga na temu odnosa između znanosti i objave dr. sc. Luke Popova.[1] Uzevši u obzir da je to tema s kojom sam upoznat te sam bio na promociji knjige, da sam knjigu sa zanimanjem pročitao i imao priliku o njoj detaljno porazgovarati sa samim autorom, preuzeo sam zadatak napisati kratki osvrt na nju. Ovaj će tekst biti sasvim jednostavno posložen. U prvome ću dijelu ukratko opisati sadržaj knjige i glavne uočljivosti, u drugome ću dijelu izložiti vlastite kritike, u trećemu ću dijelu izložiti svoje pohvale, a naposljetku vas ostaviti vlastitim razmišljanjima uz nekoliko odjavnih primjedbi i zaključaka.
Sadržaj knjige
Knjiga Znanost i objava sastoji se od četiri velika poglavlja (ne računajući predgovor i uvod). U prvomu poglavlju autor objašnjava što je to znanstvena metoda i prirodna znanost općenito, pretežito se oslanjajući na neke od najvažnijih filozofa znanosti 20. stoljeća: Karla Poppera i Thomasa Kuhna.
Drugo poglavlje tematizira vjeru i objavu (ali i neke filozofske teme), počevši od pitanja naravne teologije (argumentiranje u prilog Božjem postojanju vođeno naravnim svjetlom razuma), gdje se spominju filozofski velikani poput Aristotela i sv. Tome Akvinskog. Kroz analizu određenih izjava značajnih doktrinarnih događanja povijesti Crkve (poput Prvoga vatikanskog sabora), relevantne povijesne dokazne građe, iznošenja mainstream katoličkih pozicija iz Katekizma Katoličke Crkve te citiranja istaknutih teologa (poput pape emeritusa Benedikta XVI.), Popov nastoji prikazati bit katoličke vjere, njen status u povijesti i kulturi te odgovoriti na neka tipična pitanja klasičnih loci apologetici poput: jesu li Evanđelja i Djela apostolska istovjetna originalima? Jesu li svjedočenja apostola pouzdana? Jesu li dogme tek anakrone izmišljotine? Nakon toga autor izlaže „kršćanski pogled na svijet i povijest“ gdje se dotiče gotovo svih najvećih doktrina kao što su: stvaranje, svrhovitost svijeta, vjerski simbolizam, istočni grijeh, utjelovljenje i otkupljenje, eshatologija, no piše i o drugim temama.
Treće poglavlje opisuje odnos između vjere i znanosti te predstavlja ključni dio knjige. Popov analizu započinje povijesnim osvrtom na razvoj znanosti koju prikazuje, u važnoj mjeri, kršćanskim projektom. Tako vjera u prirodne zakone, njihovu ljepotu i općenitost, univerzalnost logičkih zakona kao i povjerenje u ljudska osjetila služe kao uvjet mogućnosti znanosti, uvjet koji ne može biti „dokazan“ samom znanstvenom metodom. Upravo su ove (posebnim metodama prirodnih znanosti nedokazive) početne postavke znanosti produkt kršćanskoga svjetonazora koji svijet smatra stvorenjem dobroga i razumnoga stvoritelja. Kulturi koja bi, recimo, prihvaćala svijet kao iluziju (mayu) upravo nedostaje motivacija za istraživanje istoga ili za uzimanje iskustvene spoznaje ozbiljno. Centralna teza knjige lijepo je sažeta u ovoj rečenici: „Ako je predmet istraživanja prirodnih znanosti Božje stvorenje, onda je jasno da između prave znanosti i objave ne može biti nikakvog proturječja, jer oboje imaju istog autora“. (ZO, 104) U ovome poglavlju autor iznosi još poneke zanimljive crtice iz povijesti kršćanstva poput slučaja Galileo.
U zadnjemu poglavlju Popov nudi vlastita razmišljanja o budućnosti odnosa znanosti i vjere. Znanost ima sve više problema s ideologijama i sumnjivim filozofskim temeljima, dok je jedna od najvećih tragedija opći bijeg od filozofije i teologije.
Negativne strane
Iako sam uživao čitajući ovu knjigu te se s autorom slažem oko većine iznesenih poanti, vrijedi je u objektivnom duhu i iskritizirati tamo gdje je prikladno.
Kao prvo, ova knjiga nije dugačka što može biti i prednost i nedostatak. Ne mogu se oteti dojmu da je ovo pomanjkanje materijala autor pokušao pokrpati krupnim slovima, mnoštvom slika (čak i preko cijele stranice) i relativno malom dimenzijom knjige. Usprkos tome, djelo ima 117 stranica ne računajući predgovor Brune Petrušića.
S jedne strane, to je dobro jer može pružiti nezahtjevan uvod u problematiku svim neupućenim čitateljima i onima koji inače teško pronalaze vrijeme za čitanje debelih filozofskih knjiga. S druge strane, djelo ostavlja dojam pretjerane površnosti. U knjizi koja ulazi u srž znanstvene metode, prelazi preko gotovo svih najvećih kršćanskih doktrina (poput stvaranja, eshatologije, ekleziologije i sl.), ulazi u povijesne analize s vrlo odvažnim zaključcima te razne filozofske teme, zbilja je nevjerojatno očekivati da će 117 stranica biti dovoljno za bilo što više od grebanja površine.
Netko bi mi mogao prigovoriti i reći: „Autor možda nije ni htio napraviti detaljno djelo, već samo pružiti okvirnu perspektivu razmišljanja o problemu“. Iako bih se dijelom složio s takvim komentarom, taj prigovor ne rješava problem u potpunosti. Čak i ako pretpostavimo da je autor namjeravao biti potpuno koncizan, u mojemu umu ipak ostaje sljedeća zamjerka koja upućuje na površan pristup: autor donosi pretjerano snažne tvrdnje. To se može vidjeti u ovome odlomku:
„I tu leži odgovor na često pitanje, Ako je Bog dobar, zašto postoji zlo? Zato jer Bog nije htio stvoriti robote koji će s njime biti u zajedništvo samo zato jer nemaju drugog izbora. Bog je stvarao iz ljubavi, a to znači da je htio stvoriti slobodna bića, jer samo je slobodno biće kadro primiti i pružiti ljubav. Zato Bog dopušta postojanje zla, iako ono nije u skladu s Njegovom voljom.“ (ZO, 80)
Korisno je naglasiti da ovo pitanje predstavlja jednu od najčešćih tema filozofije o Bogu od antike. Mnoštvo knjiga i filozofsko-teološkog materijala imamo baš o problemu zla, kao i živu suvremenu raspravu (ništa od ovoga nije navedeno u knjizi). Ako je tomu tako, a Popov želi problemu pristupiti samo na trenutak i sažeto, zašto onda ne koristi skromniji i precizniji jezik poput, recimo: „Iako je tema kompleksna, možemo okvirno reći da tu leži jedan od odgovora na često pitanje: ako je Bog dobar, zašto postoji moralno zlo?“ Naime, sve su ove preinake potrebne za izražavanje sljedećih ideja:
- radi se o drevnom i kompleksnom problemu s mnoštvom teorijskih pozicija (dovoljno je samo progooglati filozofska djela na tu temu);
- odgovor koji autor ovdje pruža uopće ne može cjelovito odgovoriti na pitanje. Tȁ postoje različite vrste zla koje su, čini se, potpuno neovisne o slobodnoj volji čovjeka (primjerice, prirodna zla – poplave, potresi i slično) koja autor niti ne spominje.
Upravo zahvaljujući ovakvim Popovljevim sažetim objašnjenjima koji razne važne stvari ostavljaju neizrečenima, dobivamo odgovor kako je moguće dotaknuti gotovo sva perenijalna pitanja teologije, mnoštvo filozofskih, znanstvenih i povijesnih tema na tako malo stranica.
Moja je sljedeća zamjerka anakronost ponekih filozofskih pozicija navedenih u knjizi. Primjerice, upravo Popperov pogled autor uzima definitivnim opisom onoga što znanost jest, pa se tako mogu naći egzotične tvrdnje poput: „Da zaključimo, reći da neko opažanje dokazuje neku hipotezu je uvijek pogrešno, iako se u kolokvijalnom govoru, čak i među znanstvenicima, takve tvrdnje nerijetko mogu čuti“. (ZO, 32). Popperovi pogledi na indukciju, koje, kako se čini, Popov prihvaća, danas su u velikoj mjeri napušteni. Ako Popov tvrdi da opažanje nikada ne može sati empirijsku potporu znanstvenoj hipotezi (što se, kolokvijalno, naziva dokazivanjem), u smislu da nikada ne može povisiti epistemičku vjerojatnost da je hipoteza u pitanju istinita, Popov je jednostavno u krivu.
No, dakako, Popper i Popov su u pravu tvrdeći da opažanje nikada znanstvenu hipotezu ne može dokazati, u smislu da ne može pokazati s potpunom izvjesnošću da je hipoteza istinita. Unatoč svoj empirijskoj potkrijepi, svaka znanstvena hipoteza može na kraju dana ispasti neistinitom. No mainstream epistemologija danas najnormalnije govori o dokazivanju (konfirmaciji) hipoteza, koristi induktivnu logiku i ima cijelu razvijenu granu bayesovske analize dokazivanja hipoteza. Jasno, to ne znači da čovjek svejedno ne može biti popperovac i odbacivati takve stvari, no to svakako ne bi trebao činiti pretpostavljajući da je čisti popperovski okvir jedini okvir razumijevanja znanosti.
Slično, pišući o cijelom projektu naravne teologije, Popov uopće ne referira na rad danas najistaknutijih filozofa u tome polju koji su značajno obnovili zanimanje za dokaze Božjeg postojanja, na svjež ih način artikulirali u suvremenoj filozofijskoj raspravi te neke i unaprijedili. Svakako je mogao spomenuti Alvina Plantingu, Williama Lanea Craiga, Edwarda Fesera, Alexandera Prussa i druge. Već samo kratak osvrt na suvremene autore i aktualnu filozofsku raspravu o problemima o kojima piše dao bi dodatnu težinu, aktualnost i ozbiljnost njegovim naravno-teološkim tvrdnjama.
Zadnji problem, povezan s prethodnim, jest pomanjkanje referenci koje bi učvrstile autorovu poziciju. Na primjer, na 53. stranici govori o kriterijima koje povijesni dokument mora zadovoljiti kako bi se smatrao „historiografski vjerodostojnim“. Popov ovdje nabraja tri kriterija za koja ne daje nikakve potkrjepe. Jasno, ne znači da su kriteriji koje je ponudio pogrješni, no značajno bi pomoglo u uvjerljivosti, temeljitosti i ozbiljnosti rada jednostavno navesti neki relevantan izvor za tu tvrdnju.
Pozitivne strane
Iako se knjizi, kao što smo vidjeli, može prigovoriti, smatram kako to ne treba zasjeniti činjenicu da se radi o vrlo čitkom, pametno napisanom i kvalitetnom djelu. To je moja prva točka pohvale. Djelo je lijepo napisano i prema tome može služiti kao dobar uvod u problematiku, pogotovo onima koji žele koncizno iznesen kršćanski stav.
Općenito je jako teško prelaziti na tuđe znanstveno područje, a Popov je uspio poprilično lijepo prikazati glavne filozofsko-teološke poante, a da sam nije stručan u tome području (uzevši u obzir i ono što sam rekao u prvome dijelu teksta). Slično se odnosi i na kvalitetno prenesen nauk Crkve koji prikazuje pošteno i držeći se službenih dokumenata.
Popovljevo je razumijevanje povijesti filozofije, znanosti i religije vrlo impresivno i ova knjiga može pomoći kao svojevrsni redpill pseudohistoriografskim fabrikacijama na kojima su današnje ali i prošle generacije odrasle. Dobar je primjer slučaj Galilea Galilelia, kojega svjetina smatra svojevrsnim herojem ili čak mučenikom znanosti. Često se čuje narativ o „zloj inkviziciji“ koja ga je okrutno zatočila dok se on samo borio za istinu i pravdu. Autor raskrinkava ovaj prosvjetiteljski mit, podsjećajući pritom na pristup Rodneya Starka u njegovoj poznatoj knjizi Lažna svjedočanstva.[2]
Anti-mitski pristup se može vidjeti i u iznesenoj perspektivi objektivne povijesnosti središnjih tvrdnji kršćanstva. Iako su činjenice Kristova života, kao što je njegova smrt na križu, široko prihvaćene u historiografiji, u javnosti se može dobiti dojam da je priča o Kristu samo legenda ili mit. Povjesničar Tom Holland piše:
„Noseći svoj križ, posrtao je Jeruzalemom… na putu prema Golgoti. Tamo su mu čavli zabijeni u ruke i noge te je bio raspet. Nakon smrti koplje mu je zabijeno u tijelo. Ne postoje razlozi za sumnju u bitne aspekte ove priče. Čak su ju i najskeptičniji povjesničari uvriježeno prihvaćali.“[3]
Koliko mogu procijeniti, Popovljeva je perspektiva u takvim pitanjima povijesno utemeljena i čini vrijedan doprinos u prekidu sa zastarjelim pogledima o nastanku kršćanske religije.
Još jedan od odličnih argumentativnih elemenata knjige jest perspektiva o velikoj ulozi kršćanstva kao uvjetu mogućnosti razvoja znanosti. Mnoge filozofske pretpostavke znanosti koje znanost ne dokazuje izravna su posljedica kršćanske kulture i filozofije, a sam razvoj znanosti jest velikim dijelom produkt kršćanskoga svijeta. Ovakve se tvrdnje gotovo nikad ne čuju u javnosti, a postoje razni načini njihova povijesna utemeljenja. Prvo mi pada na pamet povjesničar znanosti David C. Lindberg koji piše:
„Godine 1100. tipična je urbana škola bila mala te je sadržavala jednog meštra ili učitelja kao i, izgledno, deset do dvadeset ljudi. Do 1200. godine ove su škole dramatično narasle…, nastala je nova institucija: europsko sveučilište, koje će imati ključnu ulogu u promicanju prirodne znanosti.“[4]
To je jedan od primjera problematičnosti načelne slike o znanosti koja je procvjetala tek odbacivanjem okova mračnog srednjeg vijeka i Crkve, već je, naprotiv, svoje samo rađanje imala u bitno kršćanskom kontekstu, što Popov dosljedno tematizira.
Sljedeća je točka pohvale odlično razumijevanje širine problema. Na odnos filozofije, znanosti i religije Popov nikako ne gleda usko, parcijalno i stereotipno, već nastoji svaku disciplinu razmotriti na njenom prikladnom mjestu. Ovo je vrlo impresivno postignuće uzevši u obzir da čak i briljantan fizičar poput Stevena Hawkinga može pisati da je „filozofija mrtva“ pa se onda u knjizi baviti lošom filozofijom u kojoj radi elementarne logičke pogrješke.[5] Ovakav diletantizam nije stran vrhunskim istaknutim fizičarima pa tako Popov predstavlja pravo intelektualno osvježenje.
Pročitati ili ne pročitati
Zaključno, valja postaviti pitanje: isplati li se čitati knjigu Luke Popova? Moj je odgovor jasno „da“. Negativne strane knjige nisu previše zasjenile one pozitivne strane i sigurno je da se radi o zanimljivom i lijepo napisanom djelu. Najviše će imati koristi oni koje zanima vrijedna osobna perspektiva nekoga tko je ujedno i vjernik i znanstvenik te žele kvalitetne informacije u sažetom formatu. Knjiga je posebno prikladna za vjernike prirodoznanstvenike koji žele proširiti vlastito razumijevanje problema. Zbog nekompliciranog stila, knjiga bi trebala biti sasvim čitka i široj javnosti.
S druge strane, smatram da od ove knjige neće mnogo koristi imati oni koje zanima mnoštvo detalja, rigorozna argumentacija i bogatstvo izvora, jer toga jednostavno u knjizi nema. Više je riječ o osobnoj perspektivi nego o nekakvoj iscrpnoj filozofskoj analizi problema. Zato smatram da će ograničenu korist od ove knjige imati ljudi koji nisu vjernici i koji se s Popovom općenito ne slažu.
Fred Delacroix
[1] Luka Popov: Znanost i objava (Zlatar: vlastita naklada, 2022)
[2] Rodney Stark: Lažna svjedočanstva (Split: Verbum, 2019)
[3] Tom Holland: Dominion (New York: Basic Books, 2019), str. 4. Napominjem da su svi prijevodi s engleskog moji.
[4] David C. Lindberg: The Beginnings of Western Science (Chicago: University of Chicago Press, 2007), 218.
[5] Stephen Hawking, Leonard Mlodinow: The Grand Design (New York: Bantam, 2010)